Prenosimo zanimljiv razgovor s piscem koji ima samo 18 godina.Tekst je izašao na stranicama

 

Nalazim se u društvu mladog pisca, Željka Milašinovića, s kojim imam dosta zajedničkih interesa u kojem je ljubav prema pisanju ona koja prednjači.  Tko je Željko Milašinović ?

Pa prije svega Željko Milašinović je mladi umjetnik, 18 – godišnjak, iz Lipika. Osnovnu školu završava u Lipiku, a svoje srednjoškolsko obrazovanje nastavlja i uspješno završava u Daruvaru, kao ekonomist. S 15 godina izdao je svoj prvijenac, zbirku pjesama „Kap na djelićima sunca”, a nakon tri godine pauze izlazi i roman ljubavne tematike „Ljeto koje se pamti”. Biti spisatelj nije lako, živjeti od toga također, pa se Željko „ulaskom u novi svijet” želi pokazati i u pjevačkim vodama i uskoro svojom prvom pjesmom „Ljubav lažna”.

Kako je sve počelo, sjećaš li se onog što si prvo napisao? Pretpostavljam da je sve krenulo pjesmicama u školi, bar kod mene bijaše taj slučaj ?

Naravno, gdje drugdje nego s pjesmicama u školi. Tko bi to mogao zaboraviti. Naravno, sjećam se kako je sve to počelo. Bio sam 5. razred osnovne škole. Tada sam krenuo na literarnu skupinu kod profesorica Katarine Vukić, a moja prva napisana pjesma je bila Jesen. Sjećam se kako mi je profesorica lektorirala pjesmu, a pisao sam je iznova bar jedno dset puta, sve dok je nisam doveo do savršenstva. Kada sam saznao da profesorica više neće održavati literarnu skupinu zbog premještaja u drugu školu, nije mi bilo baš drago. Pjesme sam sačuvao te dolaskom u srednju, okušao sam se u pothvatu da izdam svoju prvu, ali ne i zadnju knjigu.

Izdao si svoj roman „ Ljeto koje se pamti”. Da li bi nam htio ukratko ispričati radnju svog romana? Pišeš i nastavak?

Tako je, i to nakon tri godine pauze. Gdje god sam mogao, objavio sam da izdajem kriminalistički roman. Da ga bar na moju sreću nisam ga objavio, jer mi tematika nije apsolutno bila zanimljiva. Roman sam bacio. Tada sam ludio danima, jer nisam znao što napisati, no inspiracija dođe onda kada se najmanje nadamo i tako sam se bacio na posao, i izdao roman. No, moram napomenuti ,prije no što vas uvedem u roman, da sam ga držao u dokumentu na USB sticku, koji sam par puta izgubio, pa ga našao, jednom slučajno obrisao sve podatke sa sticka, no zaslugom profesora iz informatike vratio sam ih uspješno natrag pa tako i roman. Sad bar znam da pravim više kopija. Dakle, roman je ljubavne tematike, ljubav dvoje teenagera. Dečka, koji odlazi na more i tamo susreće djevojku s kojom se upušta u vezu. Nakon dugog ljeta, nakon svih razgovora i priča, cura ga ostavlja po običaju zbog drugog, a on se utučen  vraća doma, te nastavlja dalje svoj život u početku misleći na nju, ali dečki k’o dečki, brzo ju je prebolio. Nastavak je zasada još u razradi, pisati ću ga, ukoliko bude uspješna prodaja romana. Do sada sam prodao nešto oko 10 komada, a jedan odgovor na pročitano djelo je ostavilo poseban utjecaj na mene, kada mi je žena koja je kupila moj roman rekla kako ga je pročitala u jednom dahu te kako sam ostavio poseban utjecaj na nju, vratio je u djetinjstvo. To mi je onako, baš priraslo srcu.

Kakav je osjećaj tako mladom umjetniku držati vlastitu knjigu u ruci? Smatraš li to sebi velikim uspjehom ?

Naravno da je to jedan poseban i neopisiv osjećaj.  Za mene je to uspjeh. Naravno, da očekuješ kada ga pokažeš u školi ismijavanja svojih vršnjaka, bilo ih je od strane drugih, ali moj razred i moji profesori su uvijek bili uz mene, moju umjetnost i bodrili me, mislim da im je to bilo jako drago, no ako se jednoga dana uspijem probiti, na njih nikada neću zaboraviti. Ravnateljica Dinka Kavalir, razrednica Mirjana Bernat – Ružička, ostali profesori, obitelj, prijatelji, posebice iz razreda, moram ih sve spomenuti : Ema Brežnjak, Lorena Čikor, Ilija Darmanović, Barbara Drkulec, Martina Ilinović, Ivana Ivić koja je i na naslovnici romana, Valentina Karlović, Ivana Komljenović, Paolo Kurtović, Nikolina Majcan, Martina Mijatović, Ana Maria Novak, Ivana Pečanić, Nada Prodanović, Meri Sabo, Valentino Šidak, Nikolina Tutić, Ana Tomić,Mario Volgemut, Martina Vondra i Dajana Živković su prijatelji koji su uvijek bili uz mene i na tome im Veliko HVALA! Na kraju i moj suradnik, ali prije svega prijatelj Oliver Marijanović koji je zaslužan za tisak romana i Oliverovom Studio Oli.

Od kuda ti dolazi inspiracija za pisanje i postoje li trenuci u tvom životu kada je nemaš?

Hahahahha, pitanje koje me svi pitaju, a ja teško nalazim odgovor. Inspiracija, kada dođe, dođe. To nitko ne može predvidjeti. Sjedneš i razmišljaš. Koliko puta mi se dogodilo da na nastavi trebam pratiti gradivo koje je važno, a ja ili pričam ili mi se baš dogodi trenutak inspiracije i onda pišem, a profesor misli da pratim.

Da li si razmišljao o pisanju pjesama koje bi se uglazbile?

Jesam, naravno, i to nekoliko puta.  Okušao bih se i u tome, svoju pjesmu sam si pisao. Htjeli su je izmijeniti, ali nisam dao. Kažu mi: „Ma daj molim te, kome se pjeva o ljubavi, o rastanku…”Ali nisu me odgovorili hahahaa.

Koliko ti je važna potpora bližnjih na putu kojim si krenuo?

Jako mi je važna, mogu biti zahvalan što je imam. Naravno da se potpora bližnjih i očekuje, ali dragi Bog se pobrinuo da je i dobijem.

Imala sam prilike da pogledam tvoj intervju u kojem mi je najsimpatičniji dio bio onaj u kom se ljutiš što nisi dobio peticu. Smatraš li da baš kritikom možemo usavršiti i unaprijediti svoj talent ?

E taj intervju, prvi nastup na tv-u. Da sam bio ljut, jesam, jer sramota je napisati knjigu, a iz Hrvatskog jezika imati 4. Onda shvatiš da to nema nikakve veze s tim. Upravo to, kad te netko pohvali držiš se toga kao „pijan plota.” Tako je i s kritikom, volim je dobiti, ali priznam često je ne mogu podnijeti. Znam, da nisam najbolji, da mi roman možda ima grešaka, ali još sam mlad i stignem se usavršiti, nisam htio lektora za knjigu, htio sam baš ostaviti greške da se vidi da je netko mlad to napisao, a posebno da povratim ljude u djetinjstvo. Da, smatram da se samo kritikom možemo usavršiti i unaprijediti svoj talent.

Kada si zaljubljen dobiju li tvoje djevojke pjesmu ?

Da, ako zasluže. Recimo, curama iz razreda sam pisao pjesme za dečke da im daju kao da su one napisale, onda za Valentinovo sam svim curama u razredu radio čestitke. A pjesmu napišem u mahu, pa bar to nije problem.

Neke od svojih najboljih radova osobno sam napisala u nekim teškim trenucima svog života, usudila bih se reći da su najbolji nastali kada sam bila ljuta na cijeli svijet kada sam ostala bez dragih osoba, kada su me izdali neki vjerni ljudi, to je bio neki moj bunt, način na koji protestiram, sve negativne emocije izbacim na papir i ostajem nasmijana. Kada si ljut, povrijeđen ili tužan, pišeš li?

Da, pišem, šaram, bacam, palim. Sve emocije, trpi papir, mada se tako ne čini. Eto, na puno smo načina Vi i ja povezani .

Tema o kojoj najviše govoriš kroz svoja djela jeste ljubav. Zašto je to tako ?

Zato što većina ljudi govori samo o ratu. Rat, rat, rat, bla, blabla. Onda se priča o politici, koju volim, ali na dnevniku nema lijepih tema. Tu i tamo nešto, ali više nitko ili netko vrlo rijetko govori o ljubavi, što je zapravo žalosno.

Ako se ne varam uskoro ti se bliži pet godina karijere. Hoćeš li napraviti nešto posebno za tu petu godinu , napisati nešto povodom toga?

Napisati nemam namjeru za sada ništa, ali, do tada bi već trebala izaći pjesma. Imam dvije knjige i pjesmu, čime ću obilježiti „Mojih zlatnih 5″. Pozivnicu ćete naravno dobiti.

Pitali smo i suradnika Olivera Marijanovića, kako je reagirao kada mu se Željko javio s pozivom za suradnju?

Pa iskreno, bilo mi je drago, jer danas se rijetko susrećemo s mladim i ambicioznim ljudima koji se bave umjetnošću. Drago mi je zbog naše suradnje i nadam se da ćemo je pozitivno nastaviti.

Kakvi su ti daljnji planovi za budućnost ?

Završiti fakultet, prije svega. Nastaviti i dalje kroz umjetnost. Umjetnost je poput kocke, volim reći, jer živiš od danas do sutra, od turneje do turneje, ili gubiš ili dobivaš, nema trećeg.

Ono što bi željela da podijelimo sa čitateljima bi bila pjesma ili neki dio tvojih stihova , strofa, možda dio pjesme koju najviše voliš… evo nešto nam napiši za kraj , ja ti Željko želim mnogo sreće u tvom daljnjem stvaranju.

Ovu sam pjesmu pisao svom razredu i uvijek je volim dati u svakom intervjuu.