LIČKE PRIČE – Snježana Maričić

LIČKE PRIČE – Snježana Maričić

LIČKE PRIČE – Snježana Maričić

LIČKE PRIČE – Snježana Maričić

LIČKE PRIČE – Snježana Maričić: “Svi su mislili da sam luda što s ličkim bećarcem želim ići na jedan zagorski festival”

Ovih dana bećarci su preuzeli mjesto najvažnije sporedne stvari na svijetu. Upravo to ponukalo nas je da napišemo priču o jednoj pjevačici, amaterki, ali i ženi prekrasnog glasa.

Gospođu Snježanu Maričić viđali smo na pozornici na nekoliko ličkih večeri. Bile su to večeri na kojima je svirao naš lički bend “Narodni dar”. Snježana nas je zaintrigirala svojom pojavom, svojim glasom, ali i krvnom vezom s Likom…

Ja sam Snježana Maričić, udana Grgac. Rođena sam 24. listopada 1963. godine u Zagrebu, ali usprkos tome smatram se pravom Ličankom. Roditelji su mi ličke loze, odneseni kao list na vjetru u grad, trbuhom za kruhom. U Zagrebu su se upoznali i eto mene. Tata je rodom iz Ričica (Općina Lovinac), a upravo tamo je moje srce i moja duša. Čuvala me baka dok su roditelji radili. Kada sam dobila brata, mama više nije bila u radnom odnosu te me odvela iz Like u Turopolje.”

Na pitanje nedostaje li joj Lika, Snježana nam je odgovorila:

Moje srce plakalo je za bakom, njezinom palentom i varenikom, cilim prasećim krumpirima koji su bili tako fini! I danas se sjećam tih dana i crvene haljinice koju sam najviše voljela nositi i koju nisam skidala dok je nisam prerasla. Kamenje u krugu prirodno složeno, bili su moj auto kojim sam putovala u svom malenom svijetu. Ležala sam na guvnu i gledala u nebo kako plove bijeli oblaci u kojima sam vidjela likove životinja i uvijek sam bila vesela i sretna. Stalno sam fućkala neku melodiju i po noći i po danu. Baka me zbog toga često korila govoreći mi da ću kada narastem imati velike sise. Ja sam tada još bolje fućkala, u inat, iako bi možda bolje bilo da nisam, jer je ispalo da je baka bila u pravu, govori nam šaljivim tonom Snježana.

Primijetili smo da s posebnim tonom govori o danima provedenima u Lici, a onda kao da je uzdahnula kada je krenula na period života u gradu…

Najgore mi je bilo kada sam pošla u školu. Tada sam u Liku odlazila samo kroz školske praznike.

Baš kad smo je htjeli upitati kada je krenuo njezin put prema glazbi, Snježana je sama krenula s pričom u tom smjeru:

Kada sam imala 9 godina, tata mi je iz Holandije, gdje je radio, donio harmoniku. Mislim da tada nitko nije bio sretniji od mene. Prvo što sam naučila svirati bila je pjesma “Dobro veče bakice”. Sjećam se toga kao da je bilo jučer! Jedva sam čekala da odem baki u Liku i da joj to odsviram, umjesto da fućkam.

Sugovornica nam je natuknula kako smatra da je jedina od cijele obitelji koja čezne za rodnim krajem. Iz godine u godinu samo je iščekivala praznike kada će ona i njezin kofer (ne s odjećom nego s harmonikom) putovati u Liku.
Kako je danas stanje s djedovinom u Lici, Snježana nam govori:

Nikoga sada tamo nema. U ratu je sve srušeno, nije ostalo ništa, samo moje srce i duša.

Snježana dalje tužnijim tonom glasa izgovara

Svega sam kroz život prošla, ali pjesma mi je uvijek bila lijek za dušu! Jako volim pjevali ličke pjesme svih ličkih izvođača.

Tada je krenula priča o javnim nastupima.

Kada sam upoznala lički bend Narodni dar, s njima je tada ponekad stala na pozornicu i Mersa Meri Miljković. Ličanka po ocu, cura iz Kosinja. Tada me nešto ponukalo, javila se želja u meni za pjevanjem u javnosti. Nabavila sam kućne karaoke i vježbala svaki dan razne pjesme. Susjedi naravno skupa s mnom, dodaje sa smiješkom Snježana.

Snježana nam govori da je upravo jedan od susjeda, imenom Igor Mlinarić, glavni “krivac” za njezin prvi javni nastup.

Da me on nije doslovce izgurao na binu na jednoj svadbi, ne znam kada bih ja sama to učinila. Tada sam zapjevala prvi puta uz živu glazbu i to pjesmu Ivanova korita. Od tada više nisam prestala javno pjevati! Sudjelujem i prijavljujem se na razna pjevačka natjecanja te na razne pjevačke amaterske manifestacije. Nakupilo se tu mnogo priznanja i nagrada s raznih festivala.

Snježana posebno ističe internetski radio Evergreen Munich i gospodina Josipa Jurinjaka iz Zagorja koji ju je zamolio da otpjeva nekoliko pjesama za tu radio postaju. Spomenuti gospodin bio je posrednik u širenju kruga prijatelja iz iste branše.

Također, Snježana spominje gospodina prof. Josipa Hudžeka, koji joj radi matrice za sve nastupe.

Kada smo je upitali sjeća li se neke anegdote vezane uz neki nastupa, Snježana je sa smiješkom rekla:

Za jedan zagorski festival poželjela sam zapjevati lički bećarac. Svi oko mene rekli su mi da sam luda zbog toga, no maloprije spomenuti gospodin Jurinjak dao mi je svu podršku u tom naumu i rekao: “To si ti i to mora proći!” i naravno da je imao pravo.

Na upit čime se još osim pjevanja bavi, Snježana nam odgovara da radi u jednom hotelu u Zagrebu.
Baš kada smo je htjeli upitati kakvi su komentari okoline u vezi pjevanja već u poodmaklim godinama, Snježana odgovara:

Kruže komentari da sam si umislila da sam neka pjevačica koja je odjednom propjevala, ali ja uvijek kažem – bolje ikad nego nikad. U prvom braku mislila sam da znam samo plakati, ali sada s drugim suprugom Slavekom, shvatila sam koliko toga još znam i upravo mi je on, suprug, najveća podrška u svemu pa tako i u pjevanju.

Snježana je, kaže, na suprugovu inicijativu snimila dvije pjesme pod nazivom “Turopoljcu pjevam” i “Vjeruj, vjeruj ljubavi”, u studiju kod Marija Perkovića u Jastrebarskom koji je i autor glazbe i aranžmana. Pjesme se nalaze u fonoteci Radio Banovine, a ostale se čuju na brojnim internetskim postajama kao što je Hrvatski radio Prigorje gdje je, usput rečeno, prije par dana gostovala s gospođom Meri Miljković, koja se, kaže Snježana, nesebično daje kako bi joj pomogla u pjesmi i promociji da se za nju čuje.

Kada smo upitali Snježanu ima li više slušatelja svojih pjesama ovdje u Hrvatskoj ili u dijaspori, odgovara nam:

U dijaspori se više slušaju moje pjesme, to sam čak i sigurna, na čemu mogu zahvaliti internetskim radio postajama Kupljenovo, Narodni radio Goga i Radio Veseljak Ivanec.

Dalje nastavlja o svojim postignućima:

U dvije godine snimila sam dva nosača zvuka. Prvi nosi naslov “Ljubav si moga života”, a drugi “Tebi ljubav meni suze”. Autor tekstova, glazbe i aranžmana je moj prijatelj Edi Kićinbaći. Na svakom CD-u nalazi se 13 autorskih pjesama i sve su prošle ZAMP. Ponosim se time! Ponosim se što će iza mene, jednog dana kada me ne bude, ipak nešto ostati! Istaknula bih dvije vrlo drage pjesme. “Ličanka sam”, koja se nalazi na prvom CD-u, te “Snježana je ljudi moje ime”, koje je na drugom CD-u.

Prije samog završetka razgovora, Snježana nam je rekla:

Dok pjevam uživam, sretna sam, sita i napita! Ne trebam ništa, samo me pustite da pjevam! Ne volim kada netko kaže da sam “pevaljka”, jer ti što me tako zovu ne znaju što znači ta riječ pa im ni ne zamjeram. Ja sam pjevačica, amaterka, bez kapitala koji bih mogla uložiti da bih bila na većoj poziciji. Nisam atraktivna ni mlada pa mnogima možda nisam niti zanimljiva, ali zato imam veliko srce da u njega stanu svi moji voljeni i ljudi koji mene vole!

Njezina vesela narav, pozitivna energija koju širi oko sebe neopisivo je i na nas djelovala za vrijeme ovog vrlo ugodnog razgovora, koji je završila stihovima:

Ličanka sam, time se ponosim
Liku svoju u srcu ja nosim,
rodna polja i zelene šume,
Liko moja pouzdaj se u me!
Kada soko visoko poleti,
sve do moje kuće on doleti.
Donesi mi pozdrav rodnoga kraja,
donesi mi pozdrav zavičaja!