OTIŠAO JE JEDAN OD NAŠIH NAJVEĆIH GLUMACA
Kako je Jutarnjem listu potvrđeno, u srijedu u dobi od 66 godina preminuo je jedan od najpoznatijih hrvatskih glumaca Ivo Gregurević.
Kako smo doznali, pronađen je u srijedu u večernjim satima u svojem stanu, ali zasad nema informacija o uzrocima smrti.
Njegovi kolege nam govore da je još 30.12. bio na filmskom setu, snimao je ‘Dopunsku nastavu’ u režiji Ivana Gorana Viteza, a dan kasnije bio je i na dočeku Nove godine. Govore da je u zadnje vrijeme nešto teže pamtio tekst na setovima, a napominju da je za života pretrpio nekoliko moždanih udara.
Gregurević je rođen u Donjoj Mahali pored Orašja (BiH) 7. listopada 1952. godine, a upisao je Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. Debi na velikom platnu imao je 1977. godine u filmu ‘Ne naginji se van’, a ubrzo potom igrao je i u Vrdoljakovoj ‘Mećavi’.
Tijekom bogate karijere surađivao je s velikim redateljskim imenima poput Zorana Tadića, Živorada Tomića, Rajka Grlića, Branka Šmita i Krste Papića, a veliku slavu postigao je i u seriji Velo misto. Proslavila ga je i uloga u filmu ‘Čaruga’ (1991.). Osim na filmu i televiziji, glumio je i u kazalištu, bio je prvak drame zagrebačkog HNK.
Vrsno je tumačio rabijatne i grube “narodske tipove” poput otmičara u “Osuđenima” (1978.) Z. Tadića, konduktera u “Kraljevoj završnici” (1987.) Ž. Tomića i istražitelja u “Životu sa stricem” (1988.) K. Papića.
Zadnjih dana snimao je ulogu u novom filmu Ivana Gorana Viteza.
Nagradu Hrvatskog društva dramskih umjetnika osvojio je 1998. za film Šokica i 2006. za ulogu u filmu i istoimenoj seriji Duga mračna noć. Dobitnik je i najprestižnije nagrade Vladimir Nazor. 1995. godine u Orašju je pokrenuo festival Dani hrvatskog filma. Ivo Gregurević iza sebe ima gotovo stotinu filmova, 20-ak TV serija i više desetaka kazališnih predstava. Za njega se govorilo i da je najplaćeniji domaći glumac.
Često se za Gregurevića govorilo da je isti i na sceni i privatno.
– Uvijek je to gluma. Nikad ja ne igram sebe. Svaka moja uloga je drugačija. Neki kažu da sam karakterni glumac, rekao je u jednom od intervjua za Jutarnji list.
Otkrio je i kako se kao dječak zaljubio u film.
– Kaubojski filmovi. Imam u Mahali u mojoj kuću etnosobu u kojoj su slike Indijanaca, strijele zabodene u kamin… Kao dijete sam se već bavio filmom. Bilo nas je sedmorica dječaka. Gledali smo skoro sve filmove koji su dolazili, naročito kaubojske, u Županji, u koju smo išli čamcem preko Save. U obližnjem Orašju bila su dva kina, sad ima samo jedno. Nakon filma smo išli na livadu pokraj Save pa podijelili uloge iz filma koji smo gledali. Naš ‘film’ na livadi trajao bi 4, 5 sati, u kinu sat i pol. Volio bih da se sad snimi takva naša filmska predstava. To je moje djetinjstvo. Sretno. Igrali smo, na primjer, ‘Seljačku bunu’, zimi. Uspjeli smo nagovoriti stotinu ljudi da budu statisti. Podijelili ih na dvije grupe. Dobri i loši. Igrali smo na zaleđenoj bari. Snijeg je padao. Moj prijatelj Paca, mali niski, bio je naš šef. On je igrao Matiju Gupca. Mi ostali imali smo mačeve, koplja, vile, štapove i počeli se tući. Velmože i seljaci. Odjednom led nad barom pukne… Svi smo završili u ledenoj vodi skoro do vrata. Sto ljudi počelo izlazit’ iz bare… svi mokri i smrznuti. Nismo se usudili takvi otići kući pa smo otišli u prijatelja, Marijan se zove, mi ga zvali – Marijana. Tamo smo se sušili. Takvih priča imam stotine. To su bili počeci hrvatskog filma u Posavini, rekao je Gregurević.
– Svaki je čovjek u sebi glumac. Dajem vam iskrene odgovore, ali volim i nešto malo – podmetnuti…, rekao je u istom intervjuu, a na pitanje je li on drugačiji od drugih ljudi odgovorio je: – Jesam. Prije sam mislio da sam besmrtan. Ima jedna filozofska teorija koje veli da je sve oko nas – samo naša iluzija. Moguće.
jutarnji.hr
